(Ahlul Bejt Novinska Agencija) - Neuspjeh Egipatske revolucije se automatski fokusirao na pažnju Iranske revolucije.
Politički analitičari izrazili su različite stavove sa nekom čežnjom za diskreditovanjem Iranske revolucije za svoje navodne ''nedostatke'' da proizvodi smislenu (čitajte pro – američku) demokratiju za svoje ljude. Očigledno da je ovo potonje zapadnjački narativ koji ne prolazi kod mnogih u ostatku svijeta, naročito islamskog.
Iranska revolucija je uspjela iz tri razloga.
Prvo, Iranci su se opredijelili za jedno rukovodstvo za koje se ispostavilo da se bazira na vjeri te da traži smjernice iz Kura' ana i suneta. Glavni vjerski vođa (ajatolah Ruholah Homeini tada, a sada ajatolah Seid Ali Hamenei) je onaj kojeg političko rukovodstvo želi da postavi na vrh – u domaćim i međunarodnim odnosima – i proizilazi iz konačnog legitimiteta, bez obzira na izbornu ispravnost. Dakle, od početka uličnih protesta, preko revolucije pa sve do danas, nikad nije bilo nikakvih nejasnoća oko prevlasti islama i islamskog liderstva te njihovog upravljanja. Zato Iranci vrlo opravdano stavljaju prefiks ''islamska'' na svoju revoluciju.
Drugo, ne samo da su svrgnuli diktatora, nego su iščupali iz korijena cijelu njegovu diktaturu. Tu je prolivena krv u početnim danima, ali pokazalo se korisnim u spašavanju mnogih, mnogih nevinih života i revolucije tokom vremena pustivši neprijatelja da napreduje samo ''iznutra''.
Konačno, i jednako presudno, nehajno prema posljedicama udaljili su se od SAD – a. Posljedice su, naravno, uslijedile u obliku izolacije Irana od zapadnog svijeta, njegovog novca i tehnologije i bilo kakve pomoći od svojih marionetskih institucija kao što su MMF i Svjetska banka, i, povrh svega toga, vječito pritiskanje režimom ekonomskih sankcija. Međutim, oni bez dobitka nastavljaju sa upornošću da se odupiru SAD – u i njegovim saveznicima sve do danas. Ali to im je onda pomoglo da se zaštite od Amerike i njene mašinerije (kao što je ponavljanje vojnog udara 1953.), i puštanja da demokratija pusti korijenje. Začudo, uprkos dekadama sankcija bez presedana i zlobnoj propagandi, to je jedina zemlja u regiji gdje se vlada smjenjuje glasanjem, a smatra se regionalnom silom sa obrazovanom (muškom i ženskom) populacijom, prilično naprednom industrijskom bazom i infrastrukturom koja je u stanju da se sama brani i, istovremeno, dovoljno prilagođenom da se suoči i apsorbira zapadnjačku tehnologiju i ulaganja u razumno jednakoj mjeri – SAD treba da promijeni svoju cionističko – diktatorsku politiku.
Poređenja radi, egipatska revolucija nije uspjela po pitanju sve tri tačke, za razliku od Iranske revolucije, nije izgledala ideološki koncipirana. To su bile masovne pobune ujedinjenih protivnika njihovog diktatora – Hosnija Mubaraka – sa jasnim ciljem da ga zbace s vlasti. Njihov revoucionarni bijes na trgu Tahrir bio je o sadašnjosti. Zbog nedostatka karizmatičnog vođe, kao što je ajatolah Ruholah Homeini, nije bilo ničega da održi narod pod jednom zastavom i da ga vodi u zajedničku budućnost. Naravno, kada je taj cilj postignut, mase su počele sa segregacijom prema njihovoj političko/ideološkoj sklonosti. Zato ne čudi činjenica da su islamske partije različitih interesa otišle svojim putem, odbacujući koncept islamskog jedinstva iz političkih razloga.
Jedan stranka, Muslimanska braća, koja je mogla predvoditi revoluciju sa svojom relativno širokom masom stajala je kao nevoljni posmatrač – svakako, na razini svog rukovodstva. Oni su upali u ring samo u izborno vrijeme, u konkurenciji za političku moć sa brojnim drugim vjerskim i sekularnim skupinama.
Muslimanska braća su možda shvatila tehnike ''kultiviranja korijena'' ali definitivno su bili bolesno pripremljeni za upravljanje kompleksnosti revolucije. Očigledno da nisu analizirali Iransku revoluciju, a što se ispostavilo kao uspjeh.
Iranci nisu brinuli da će ostati gladni, a gdje su tek njihove milijarde koje je američka administracija zamrznula kao posljedicu zatvaranja Američke ambasade i uzimanja talaca od strane mladih studenata revolucionara u Teheranu. Amerika im je uskoro, preko Sadama Huseina, nanijela osmogodišnji rat. Ali su oni ustrajali u svom maršu prema unaprijed određenim ciljevima.
Plodovi ove dvije revolucije su pred nama: Dok se Iran održava na površini, Egipat je, nažalost, uhvaćen u vojne i američke stege i patnju. Priča o Egiptu je zaista manje više slična onoj u Tunisu i Libiji.
(Presstv.ir)
Politički analitičari izrazili su različite stavove sa nekom čežnjom za diskreditovanjem Iranske revolucije za svoje navodne ''nedostatke'' da proizvodi smislenu (čitajte pro – američku) demokratiju za svoje ljude. Očigledno da je ovo potonje zapadnjački narativ koji ne prolazi kod mnogih u ostatku svijeta, naročito islamskog.
Iranska revolucija je uspjela iz tri razloga.
Prvo, Iranci su se opredijelili za jedno rukovodstvo za koje se ispostavilo da se bazira na vjeri te da traži smjernice iz Kura' ana i suneta. Glavni vjerski vođa (ajatolah Ruholah Homeini tada, a sada ajatolah Seid Ali Hamenei) je onaj kojeg političko rukovodstvo želi da postavi na vrh – u domaćim i međunarodnim odnosima – i proizilazi iz konačnog legitimiteta, bez obzira na izbornu ispravnost. Dakle, od početka uličnih protesta, preko revolucije pa sve do danas, nikad nije bilo nikakvih nejasnoća oko prevlasti islama i islamskog liderstva te njihovog upravljanja. Zato Iranci vrlo opravdano stavljaju prefiks ''islamska'' na svoju revoluciju.
Drugo, ne samo da su svrgnuli diktatora, nego su iščupali iz korijena cijelu njegovu diktaturu. Tu je prolivena krv u početnim danima, ali pokazalo se korisnim u spašavanju mnogih, mnogih nevinih života i revolucije tokom vremena pustivši neprijatelja da napreduje samo ''iznutra''.
Konačno, i jednako presudno, nehajno prema posljedicama udaljili su se od SAD – a. Posljedice su, naravno, uslijedile u obliku izolacije Irana od zapadnog svijeta, njegovog novca i tehnologije i bilo kakve pomoći od svojih marionetskih institucija kao što su MMF i Svjetska banka, i, povrh svega toga, vječito pritiskanje režimom ekonomskih sankcija. Međutim, oni bez dobitka nastavljaju sa upornošću da se odupiru SAD – u i njegovim saveznicima sve do danas. Ali to im je onda pomoglo da se zaštite od Amerike i njene mašinerije (kao što je ponavljanje vojnog udara 1953.), i puštanja da demokratija pusti korijenje. Začudo, uprkos dekadama sankcija bez presedana i zlobnoj propagandi, to je jedina zemlja u regiji gdje se vlada smjenjuje glasanjem, a smatra se regionalnom silom sa obrazovanom (muškom i ženskom) populacijom, prilično naprednom industrijskom bazom i infrastrukturom koja je u stanju da se sama brani i, istovremeno, dovoljno prilagođenom da se suoči i apsorbira zapadnjačku tehnologiju i ulaganja u razumno jednakoj mjeri – SAD treba da promijeni svoju cionističko – diktatorsku politiku.
Poređenja radi, egipatska revolucija nije uspjela po pitanju sve tri tačke, za razliku od Iranske revolucije, nije izgledala ideološki koncipirana. To su bile masovne pobune ujedinjenih protivnika njihovog diktatora – Hosnija Mubaraka – sa jasnim ciljem da ga zbace s vlasti. Njihov revoucionarni bijes na trgu Tahrir bio je o sadašnjosti. Zbog nedostatka karizmatičnog vođe, kao što je ajatolah Ruholah Homeini, nije bilo ničega da održi narod pod jednom zastavom i da ga vodi u zajedničku budućnost. Naravno, kada je taj cilj postignut, mase su počele sa segregacijom prema njihovoj političko/ideološkoj sklonosti. Zato ne čudi činjenica da su islamske partije različitih interesa otišle svojim putem, odbacujući koncept islamskog jedinstva iz političkih razloga.
Jedan stranka, Muslimanska braća, koja je mogla predvoditi revoluciju sa svojom relativno širokom masom stajala je kao nevoljni posmatrač – svakako, na razini svog rukovodstva. Oni su upali u ring samo u izborno vrijeme, u konkurenciji za političku moć sa brojnim drugim vjerskim i sekularnim skupinama.
Muslimanska braća su možda shvatila tehnike ''kultiviranja korijena'' ali definitivno su bili bolesno pripremljeni za upravljanje kompleksnosti revolucije. Očigledno da nisu analizirali Iransku revoluciju, a što se ispostavilo kao uspjeh.
Iranci nisu brinuli da će ostati gladni, a gdje su tek njihove milijarde koje je američka administracija zamrznula kao posljedicu zatvaranja Američke ambasade i uzimanja talaca od strane mladih studenata revolucionara u Teheranu. Amerika im je uskoro, preko Sadama Huseina, nanijela osmogodišnji rat. Ali su oni ustrajali u svom maršu prema unaprijed određenim ciljevima.
Plodovi ove dvije revolucije su pred nama: Dok se Iran održava na površini, Egipat je, nažalost, uhvaćen u vojne i američke stege i patnju. Priča o Egiptu je zaista manje više slična onoj u Tunisu i Libiji.
(Presstv.ir)
